Naslovnica Region Porfirije, “srpski svet” i Vučićeva crkva!

Porfirije, “srpski svet” i Vučićeva crkva!

105

Mostar — Predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću u zadnje vrijeme, mora se priznati, dobro ide.

Bez puno suvišnih pitanja „Zašto“, podigao je u Beogradu spomenik epskih razmjera Stefanu Nemanji i to uz još uvijek nepoznatu cijenu koštanja!? Kockao se i na vrijeme „pokupio“ vakcine iz Rusije i Kine, te kao svojevrsno veliko finale: Na čelo SPC doveo je patrijarha Porfirija!

Piše: Faruk Kajtaz

Spomenik Nemanjiću je novo srpsko„mitsko mesto“, koje osim toga ima zadatak i da svjedoči o duhovnom i svakom drugom jedinstvu Rusije i Srbije, dok su vakcine Vučićev adut u nastojanjima da svoju apsolutnu vlast predstavi kao funkcionalnu i u službi vitalnih nacionalnih interesa.

Dolazak Porfirija na mjesto patrijarha SPC, za Vučića je važan u duhovnom, ali i političkom smislu.

Nije to ništa novo za odnose predsjednika Srbije i vrha SPC-a, jer je još u vrijeme patrijarha Irineja, Vučić velikim dijelom, crkvenu infrastrukturu stavio pod svoje skute i u službu vlastitih političkih i ostalih interesa.

Porfirije je zato čovjek nepatvorenog kontinuiteta. Mladi patrjarh zamišljen je da „traje“, te time Vučiću i njegovoj ekipi na vlasti na duge staze omogući političko „kraljvstvo nebesko“, bez neugodnih propitkivanja ili suprostavljanja. Još za vrijeme Irineja, Vučić je izgradio odnose praktičkog jedinstva sa vrhom SPC-a. U javnosti je, naime, stalno ostavljao utisak da silno drži do Crkve i onoga što patrijarh zastupa. Ponajprije po pitanju Kosova kao „duhovne kolevke“, Srba i samog pravoslavlja.

Patrijarh Irinej bi – istina, tu i tamo, znao prozboriti i pokoju na tragu vrlo uvijene kritike, ali je sve postalo kristalno jasno nakon što je Vučić „okićen“, ni manje ni više, nego najvećim crkvenim odlikovanjem.

Bilo je to svojevrsno ritualno ustoličenje Vučića u neki vrstu „duhovnog svjetovnog kontrolora“ ili bolje reći „super patrijarha“, kome je dodjeljeni orden poslužio samo kao personifikacija moći, ne samo u politici i državi, već u svijetu satkanom od duhovnih poruka, nadanja i želja. Mistika pretočena u alat vladanja…

Kontrola nad SPC-om važna je i za realizaciju relativno nove ideje „srpskog sveta“, po ugledu na već dobro poznatu ideju iz – pogodite odakle: Rusije!

Sintagma „srpski svet“ je zapravo zamjenica za neku novu „malu Veliku Srbiju“, koja bi se ovaj putem realizirala na osnovama navodno dobrosudsjedskih odnosa i poštivanja nacionalnih i religijskih prava Srba u regionu.

SPC u tom projektu ima važan zadatak „duhovonog kišobrana“, koji je „najmanji zajednički sadržalac“ za uvezivanje svih ostalih ideja i stavova. Kako to funkcionira gledamo već godinama na primjeru Republike Srpske, te u novije vrijeme Crne Gore. Srpski svet treba „usisati“ Srbe „prečane“, što je to više moguće u majčicu Srbiju i time s jedne strane oslabiti susjede, a sa druge strane omogućiti vladi u Beogradu da se otvoreno upliće i određuje ritam odnosa u regionu.

Ako se još ponešto „uhvati“ u vidu “federalne RS” kao preduslova za raspad BiH, neke nove RS u Crnoj Gori ili na Kosovu – tim bolje za „planere“ u Beogradu.

Da ne bude zabune, unutar vrha SPC-a, ali i kako se voli reći u Srbiji „verujućeg“ naroda“, nisu svi baš najsretniji Vučićevim otvorenim uplitanjem i sufliranjem u „jedistvu duhovne i svjetovne vlasti“.

Međutim, ta ekipa u koju se otvoreno svrstao i nekadašnji mostarski vladika Grigorije, nije toliko jaka da bi čak i razmišljala o mogućem instaliranju vlastitog patrijarha, koji bi se odmaknuo od vlasti i prešao na poželju distancu.

To je čak za Vučića i dobar razvoj situacije, jer će se u javnosti pokazati kako u vrhu SPC-a ima i različitih mišljenja, koje on eto tolerira, ali će ujedno i dalje preko Porfirija i većine uredno držati uzde vlasti i sinkronizirati djelovanja.

Konačnim ovladavanjem duhovnom sferom života, Aleksandar Vučić je „vezao“ sve najvažnije poluge vlasti i postao najmoćniji srbijanski vladar još od vremena kralja Aleksandra!

Vučić je toliko toga stavio u vlastitu funkciju da se i nekadašnje poprilično velike ovlasti Slobodana Miloševića mogu smatrati suštinski donekle limitiranim. Ako ništa drugo, Milošević na svojoj strani nije u cijelosti imao vrh SPC-a, koji je znao postaviti i vrlo neugodna pitanja, te mu se čak i suporostviti. Ne zbog stila vladanja, već zbog poraznih rezultata i gubljenja Kosova.

Transformacija Vučića u apsolutnog vladara SVEGA I SVAČEGA u Srbiji ovim je potpuno dovršena i finalizirana.

Model vječitog predsjednika po ugledu na Rusiju i Vladimira Putina instaliran je pod krinkom hibridnog režima u kome na papiru vlada politička i medijska raznolikost, ali se jako dobro zna, gdje su granice, ko donosi odluke i čija je „zadnja“.

Nakon što je dobio svoju Vladu, svoje televizije, svoje tabloide, Vučić je eto na kraju – dobio i „svoju„ Crkvu.

Sada može ugodno sa svoje predsjedničke tarase u Beogradu odjeven u neki markirani pulover, onako lakonski i „šmekerski“, kako samo to on zna da „Urbi et orbi“ poruči: „Srpski svetu“ stigao sam!

Da parafraziram Idole sa kultnog albuma „Odbrana i posljednji dani“….ISUS JE NAŠ MAJ!

(StarMo)