Naslovnica Život Kajtaz: Covid iz prve ruke (priča treća) EPILOG

Kajtaz: Covid iz prve ruke (priča treća) EPILOG

174

Mostar — Novinar Faruk Kajtaz upravo je objavio treći – posljednji dio svoje trologije priča pod naslov “COVID IZ PRVE RUKE”. Zadnja priča iz trilogije objavljena je na autorovom blogu IZA SCENE. Kajtaz naglašava kako je trilogija nastala “iz potrebe da ostane trag i posvećena je svima koji nisu ili neće uspjeti”.

Ponekad postaneš
Tek kada ostaneš
Ponekad nestaneš
Tek kada prestaneš
Možeš odlučiti
Koliko ćeš se mučiti!

“Pokreni se” (Goran Bare i Plaćenici)

EPILOG

Zrak pred bolnicom je topao i suh. Bacam pogled na novu pošuljku kisika na punom kamionu. Kome li će zatrebati?

Zvanično sam bolje i “izliječen”, ali još nisam “negativan”, pa smo i dalje vozač i ja iza pregrade i na distanci. Prepoznaje me. Vožnja je opet kratka. Izlazim iz auta. Korak je sada sigurniji i čvršići…

Supruga i sin već znaju da dolazim i spremili su mi sobu.

Ulazim u stan i samo se izdaleka, “preko sobe” pozdravljamo. Nesigurno mašem rukom. Oni odvraćaju…opet se vidimo…a lako je moglo biti drugačije.

Čeka me još sedam dana kućne karantene i onda novo testiranje na korona virus. Ostavljam stvari i sjedam na krevet. Još sam jako umoran. Kao nakon dugog puta. Buljim u svoj odraz u ekranu ugašenog televizora. Kao da gledam neki film.

Kao da opet tražim samog sebe.

U sebi i izvan sebe. U stvarima koje me okružuju, zraku koga dišem, oblacima koji plove nebom nekom svojom logikom. Visoko iznad ovog svijeta…

Kući sam. Poznato okruženje. Niko se oko mene ne bori za dah. Odmah je bolje, ali i dalje prokleto sam. Gledam u iglama izbodene ruke i šake.

Sa suprugom i sinom se čujem “samo preko vrata”. I dalje me jako bole mišići i zglobovi. Imam i oštre bolove u stomaku, koji me bude tokom noći. Najvažnije je da imam apetit.
Razvili smo i sistem dostave hrane. Supruga, prvo “pod punom opremom” donese obrok na malu stolicu ispred vrata sobe. Kada provjerim da li je otišla, izlazim i pokupim tacnu sa tanjirom i ostalom stvarima. Jedem polako i vraćam snagu. Uživam u svakom zalogaju, kao malo dijete, kada dobije svoj nadraži kolač.

Znam da ne smijem previše ležati, pa stalno “patroliram” sobom.
Uhvatio sam i “dijagonalu” pa desetak minuta koračam u oba smjera. Brojim korake i svaki dan nastojim pomaknuti “rekord”. Svježi zrak udišem sa prozora i gledam u nebo, ljude na ulici, ptice.

Vratio sam se…bolje mi je, pa mogu i da čitam…Murakami, Hemon, Bukowski.

Zadajem svaki dan sebi male mentalne vježbe. Osmislim neki “problem”, koga “moram” u glavi riješiti. Prođe vrijeme, testiram svoje kognitivne sposobnosti. Strah i stres iz bolnice je još prisutan. Ne mogu zaspati bez upaljenog svjetla! Čini mi se da, ako ugasim malu lampu da će se nešto strašno loše desiti.

Tijelo još “visi”, ali mozak radi sve bolje i jasnije. Izgubio sam, barem petnaestak kila.
Najgori je, opet susret sa ogledalom.

Već se par puta brijem, ali me brine stanje kose. Svaki prolazak rukom kroz vlasište ostavi barem desetak dlaka u lavabou! Čak i kada sjedim ili čitam, osjećam kako mi po licu ispadaju dlake iz vlasišta. Kažu posljedice borbe tijela protiv virusa i infekcije. Mozak gasi sve što nije neophodno za preživljavanje! Tako izgleda taj “Long Covid” o kome se već uveliko piše?

Pravim i prve planove, kao izaći vani. Gdje prvo otići? Čujem se i sa ljekarom. Vrijeme je za prvo testiranje. Kažem da još nisam siguran na nogama…da bi najbolje bilo da dođe njihov “mobilni tim”. Tako je i bilo. Uskoro opet brzi “ubod” u nosnice…i čekanje.

Tih desetak sati je najduže vrijeme moga života.

Negdje uveče supruga mi kaže da će zvati Mikrobilogiju da pita za rezultat. Nalaz je gotov, ali se “ne praktikuje” saopštavanje putem telefona! Ona bi otišla po nalaz. Kažem “preko vrata” – “uzmi taxi i idi gore – uzmi moju zdravstvenu”.

Neizvjesnost raste, doslovno je mogu napipati u zraku koji se zgusnuo…petnaestak minuta kasnije čujem ključ u bravi…znači došli su!

Ne smijem da pitam…čekam.

Sekunde su kao vječnost i onda…NEGATIVAN SI! čujem usklik sa druge strane vrata. Osjećaj olakšanja i tvrde muške suze u očima.

Ne teku. Samo stoje na vlažnim kapcima.

Za par dana još jedan test i još jedan negativan rezultat…konačno mogu izaći iz sobe…među ljude…socijalizirati se. Izlazim iz začaranog kruga.

Prvi zajednički ručak za stolom u trpezariji izgleda kao praznik. Sve je novo i ljepo. Gledamo se oko stola i živo razgovaramo. Svako ima neku svoju priču. Nije ni njima bilo lako. Izolacija, strah od moguće zaraze, loše vijesti iz bolnice… Još nemam dovoljno riječi da sve opišem.

Lako se umaram…riječi je malo…

Izlazim iz stana i idem do auta. Još samo kratka šetnja oko zgrade i to je moj prvi izlazak “na slobodu”. Borba još traje… korona ne pušta i ne prašta lako.

Zakazao sam i seriju specijalističkih pregleda.Valja provjeriti koliko je i kakve štete tijelu nanio Covid. Doktor za doktorom…pregledi, slikanja, snimanja, mjerenja, postaju moja dnevna rutina. Svako malo ubod u venu i nalazi. Svi su nalazi “u granicama”, ali teško se čovjek nakon Covida vraća u “normalu”. Treba vremena i strpljenja.

Najviše hrabrosti i pozitivnog stava.

Palim računar i nakon dugo vremena provjeram društvene mreže. Vidim da i među mojim prijateljima ima onih koji vjeruju da je korona “najveća prevara”!? Nemam vremana za takve gluposti. Odgovoriću svojim riječima i svjedočenjem iz prve ruke, kada do kraja ozdravim, a sve se “slegne”. Jednostavno moram. Osjećam to duboko u sebi.

Nemam namjeru nikome otvarati oči, ali imam potrebu podijeliti iskustvo. Pokušati pokazati put.

Dužan sam to onima u čije sam ugasle oči gledao i nisam im mogao pomoći, jer je i meni trebala pomoć.

Dužan sam to i samom sebi, ali i onima koji su se brinuli o meni, jer vrijeme, kako pjevaju “TBF”, “ždere k’a i zvir” i valja ostaviti trag…za sjećanje…za opomenu. ZA ŽIVOT!

Ne, ne pitajte one, koji su preživjeli Covid bolnicu, kako im je bilo tamo?

Pitajte ih da vam kažu, kako je opet udahniti život?

Punim plućima!

(kraj)