Naslovnica Život Dr. Romić: Naš put u propast

Dr. Romić: Naš put u propast

69
dr. Marko Romić, foto: arhiva - ilustracija

Sarajevo/Mostar — Broj ljudi koji je posljednjih godina otišao iz Bosne i Hercegovine mjeri se u stotinama hiljada. Skoro dvije i po decenije nakon proteklog rata, on se kao opcija i dan-danas povremeno pominje u javnoj, posebno političkoj i medijskoj sferi.

O stanju opće depresije, beznađa, masovnog odlaska s ovih prostora, za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori doktor Marko Romić, psiholog specijalista traumatske psihologije u Domu zdravlja Mostar, koji je takođe voditelj Kluba liječenih ovisnika o kocki.

RSE: U nekoliko zadnjih dana imali smo tri slučaja ubistva samo u Hercegovini: jedna mlada žena je umiješana u slučaj ubistva; potom je jedna djevojka na brutalan način ubijena i bačena u rijeku, a zabilježen je i slučaj ubistva migranta. U kakvom mi to zapravo društvu živimo?

Romić: Nažalost, moram reći da živimo u društvu kojeg karakteriziraju mnoge proturječnosti, društvu kojeg karakterizira jako veliki broj kriza, problema u raznim sferama života – u oblasti ekonomije, društvenih odnosa, politici. Rekao bih i u vremenu i društvu kojeg karakteriziraju i krize na nižim razinama – kriza obitelji, kriza pojedinca. Dakle, živimo u prilično kompleksnom društvu, bremenitom raznim poteškoćama i problemima i to je ono što zapravo generira nove probleme, s kojima se očito mi sve teže snalazimo.

RSE: Običan čovjek je više-manje prepušten sam sebi, čini se da u bh. društvu manjka solidarnosti. Kako smo uopće došli do ove tačke?

Romić: Nekako kada razmišljam na ovu temu, prvo što mi pada na pamet da razmišljam (je) o vremenu nekad, a to vrijeme nekad je vrijeme do ovog našeg zadnjeg nesretnog rata, rat i poraće. Dakle, mi smo ranije živjeli u sustavu koji je, bez obzira na sve njegove manjkavosti, nedostatke, ipak imao mehanizme koji su značajno doprinosili stabilnosti kako društva, tako i pojedinca.

Naravno, rat je jedno užasno destruktivno stanje, koji je razorio kompletno društvo, njegove temelje, i poraće je vrijeme u kojem smo trebali izgraditi, u kojem smo se zapravo nadali izgraditi društvo normalnih ljudi, pravedno društvo, društvo solidarnosti, jednakosti i društvo koje je trebalo biti karakterizirano pozitivnim vrijednostima demokratskih društava.

Međutim, mi to očito nismo uspjeli. I negdje usput, dakle, u ovim poratnim godinama, jednostavno, rekao bih, izgubili smo kompas, ne znamo više šta konkretno uraditi. Čak, nekad smo imali vrlo jasnu viziju ili barem teoriju, sada čini se nažalost da smo izgubili i to i nekako meni se čini da smo kao nekakav brod na jako, jako velikom, jako uzburkanom oceanu, koga struje nose i vjetrovi onako kako pušu s koje strane.

Žao mi je što ovo moram reći, volio bih da mogu reći nešto što bi bolje zvučalo, nešto što bi davalo više nade, međutim, to je ono kako ja vidim naš sadašnji trenutak. Kako smo uopće u njega dospjeli? Pa, razorili smo ono što smo prethodno imali, nismo uspjeli izgraditi nešto novo i kvalitetnije, usput mnogi od nas su se jednostavno zamorili, a mladi nisu imali vremena niti potrebna iskustva da bi napravili nešto kvalitetnije. To je način na koji ja vidim cijeli taj našu put u, eto, rekao bih, nažalost u propast.

Kompletan intervju je na ovom linku.

(StarMo)