Naslovnica Mostar Bafo naselje – mrak i neimaština

Bafo naselje – mrak i neimaština

670
foto: diskriminacija.ba

Mostar — Samo četiri kilometra od Starog mosta, jedne od najpoznatijih turističkih atrakcija u Mostaru, smješteno je Bafo naselje. U 91 stanu žive izrazito ranjive kategorije društva o kojima rijetko ko brine. Oko njih je pustoš, a obavio ih je mrak – i doslovni i figurativni.

Piše: Vanja Stokić, Diskriminacija.ba

Ovo naselje nastalo je 1998. godine, kao tranzitni centar kako bi se protjerani građani mogli vratiti svojim domovima. Kada je taj proces završen, UNHCR ga je prepustio Gradu Mostaru kako bi u njega smještao one koji nemaju drugo mjesto za život. Radi se o montažnim, dotrajalim objektima od 36 kvadrata, koji su u velikoj mjeri devastirani. Njihovi žitelji složni su u dvije stvari – svi su ih zaboravili i rado bi se odselili, kada bi imali gdje.

Nakon boravka u domu za nezbrinutu djecu 35-godišnja Samira Gačanica smještena je u Bafo naselje. Tu je već 13 godina i živi sa dvoje male djece od 10 i pet godina, te bebom rođenom prije tri mjeseca. Zbog velikog duga za struju ova djeca odrastaju u mraku.

“Puno toga nam nedostaje. Kao prvo, treba nam topao dom. To je teško ovdje, kad su zime sve prokišnjava. Ovdje ima kriminala, tako da je baš kritično za djecu. Kao da sam u kamenom dobu, tako se osjećam. Nekad ne mogu ni svijeću da priuštim da kupim. Voljela bih se samo maknuti odavde. Samo da nisam ovdje”, govori nam ona, dodajući da se često osjeća kao da je na samom dnu.

Iako su i sami u sličnoj situaciji, komšije su putem društvenih mreža pokrenule humanitarnu akciju za ovu porodicu. Govore nam da je ona među najugroženijima u naselju. Uslovi u kojima žive daleko su od dobrih. Stan je pun vlage, žohara i stjenica. Ipak, kada je upitamo za djecu, Samira ponosno pokazuje nagrade najstarijeg sina, koje je osvojio kao najbolji golman na turnirima.

“Ja ne tražim ničiju milostinju, ja želim da radim, da imam posao, da odgojim svoju djecu da budu ljudi. Ali to je nemoguće ovdje. Ako može neko samo da pomogne da izađemo iz ove tame, da nismo u mraku. Nekad budem gore, nekad dole, ali uvijek sam na istom. Nikako ne mogu da se izolujem iz svega ovoga. Radila sam, imala sam svoj posao, ali život mi se skroz srušio. Ja se borim sama za njih, niko mi ne pomaže. Od ovog naselja svi su digli ruke”, naglašava.

Nedaleko od nje stanuje 65-godišnji Safet Kelecija, izbjeglica iz Stoca koji je u Bafu posljednjih 12 godina. Ratni je vojni invalid sa 100 KM primanja, dok mu supruga boluje od dijabetesa. Ostala je bez jedne noge, a trenutno je u bolnici zbog problema sa drugom. Hrane se u javnoj kuhinji, a ističu da o njima niko ne brine. Stan je devastiran, dok je kupatilo sam popravljao.

“Bio sam tamo u Gradskoj upravi, dali su mi jednu vreću ljepila i jupola. To je sve. Idem u javnu kuhinju, da mi nije toga krepao bih od gladi. Niko nas ne obilazi, daju nam u Crvenom križu jednom godišnje malo higijene. Snalazi se kako ko zna i umije. Šta god nije valjalo, ovdje su doveli”, govori Safet i pokazuje nam rane iz rata.

Žali se na vlagu, žohare, miševe i stjenice. Problem su i ovisnici koji žive u naselju, ali i kriminalci koji se tu ponekad kriju od policije.

“Mračno je pa im je pogodno”, kaže on.

Kompletan tekst je na ovom linku.

(StarMo)