Naslovnica Uncategorized Afganistan: Biden je “samo ugasio svjetlo”!

Afganistan: Biden je “samo ugasio svjetlo”!

71
foto arhiva

piše: Faruk Kajtaz

Čini se, kao da se sve „polomilo“ u Afganistanu iznenada i preko noći, ali nije!

Zvanično, najduži je to rat u istoriji SAD, duži čak i od propale avanture zavođenja reda zbog komunističke opasnosti u Vijetnamu. Nakupilo se godina. Izgledalo je lako i dohvatljivo, jer su se ratovi pretvorili u video igre…

Aktuelnog predsjednika SAD, Joe Bidena, samo je na kraju „dopalo“ da on pomete taj nered, službeno povuče trupe i „ugasi svjetlo“.

Svi oni, koji ga sada najviše kritikuju i politički ogovaraju bili su prvim redovima kada je trebalo kretati u avanturu zvanu „demokratski Anfganistan“. U slavu SAD i novca – piše na svom internet blogu IZA SCENE novinar Faruk Kajtaz.

Ranjena Amerika je trebala „osvetu“, zbog napada na „Blizance“ u New Yorku i malo ko se tada obazirao i osvrtao na upozorenja o Afganistanu kao „Groblju imperija“ i zemlji, koju smo mnogi prije osvojali, ali njome nisu mogli dugoročno upravljati.

Bidenova odluka o povlačenju samo je završna faza procesa, koji se odavno planirao, jer je bilo potpuno jasno da SAD ne mogu ostati u Afganistanu „dovijeka“, trošeći ogromne materijalne resurse, bez nekog jasnog plana ili izvjesnih projekcija.

Sve je bilo zasnovano na američkim dolarima, što je opet dovelo do bujajuće i kapilarne korupcije. Curilo je na sve strane…

Onima, koji znaju čitati i prepoznati diplomatske znakove, bilo je jasno da se nešto ovakvo sprema od onog trenutka kada je administracija, Donalda Trumpa, prvi put sjela za pregovački sto sa Talibanima u Qataru. Na jednakoj osnovi i uz uvažavnje Talibana kao pregovarača sa kojima se trebao „završiti posao“.

Ratovi, koje je Amerika započela zadnjih dvadesetak godina su zapravo posljedica frustracije napadima od 11. septembra i donijeli su toj (još uvijek) najvećoj vojnoj sili svijeta puno više štete, nego koristi.

Geopolitički štetniji od Afganistana bio je rat u Iraku iz koga su se SAD, takođe izvukle bez postignutog cilja, ali sa nikada jačim utjecajem Irana, koji se preko vladajućih šiita u Iraku (koja je instalirala Amerika rušeći Sadama Huseina) protegao svoj utjecaj čak do Sredozemnog mora!? Sve to nakon dokazano krivotvorenih „dokaza“ o Sadamovom hemijskom i biološkom oružju!?

Pa onda, novi eksperiment i pokušaj.

Čuveno „Arapsko proljeće“ i rađanje demokratije u arapskom svijetu. Još jedan težak promašaj, nakon koga se dogodio suprotan scenario i stvaranje tzv. „islamske države“, kao novog, još radikalnijeg protivnika od Al-kaide.

Iz jedne se greške, srljalo u drugu…

Da bi se obračunalo sa ISIL-om stvarao se savez sa šiitskim sanagama, koje su opet na taj način jačele i širile utjecaj u regiji. Amerika je uništavala jednog, a “hranila“ drugog neprijatelja u igri u kojoj nije mogla računati na pobjedu. Barem, ne dugoročno.

Rezultat svega toga su nanovo promiješane karte na Bliskom Istoku, gdje je znatno porastao utjecaj Irana, Turske, ali i Rusije uz nikada slabije akcije Zapada predvođenog Amerikom.

I na kraju „balade“ haotično povlačenje iz Afganistana.

Neće SAD zbog toga prestati biti najveća sila na svijetu, ali je to ozbiljan šamar, koji će još dugo bridjeti. U ratove u Iraku i Afganistanu se trčalo na krilima novih tehnologija, moći novca i oružja, a iz njih se izlazi jako teškog koraka i narušenog ugleda američke „meke moći“.

Sve je to posljedica naivnog vjerovanja da se problemi – izmišljeni ili stvarni, mogu rješavati samo snagom oružja i bez jasne vizije šta nakon što se ispale „pametne rakete“.

Amerika mora naučiti da živi u novom multipolarnom svijetu u kome će ona i dalje još dugo biti najjača, ali i „progutati“ da je završeno vrijeme potpune globalne dominacije, nakon pada „Željezne zavjese“.

Svijet je jednostavno drugačiji i polako počinju važiti neka druga – nova pravila. I sama Amerika je na raskrsnici, nakon turobnog mandata Donalda Truma i propalih ratova na početku 21. vijeka.

„Vječni“ skupi ratovi više nisu mogući, niti za takvu silu kakva je Amerika, posebno ukoliko se sada planira do sada najveće ulaganje u gradnju nove državne infrastrukture u SAD.

Neko je morao povući taj potez i napustiti Afganistan, bez obzira na konačnu cijenu. I to je bio Biden. Mogao se i on praviti kao da se ništa ne dešava i okončati mandat sa plaćenim mirom u Afganistanu, ali je smogao hrabrosti priznati realnost.

Nova geopolitička karta se, tako opet intenzivno crta u centralnoj Aziji.

Hoće li sunitski islamistički režim u Afganistanu biti protuteža islamskom šiitskom Iranu i da li je sada na potezu Kina? Sve su to pitanja na koje će SAD sada gledati izdaleka. Interes neće nestati, naravno, ali barem cijena neće biti tako „paprena“.

Najveću cijenu će ionako platiti oni, koji su (po)vjerovali u ideju nekakvog „demokratskog Afganistana“.

Neke istorijske lekcije se nikada ne nauče…

(StarMo)